Posljednjih desetljeća svjedočimo pojačanom interesu
javnosti, medija i stručnjaka različitih profila za
probleme zanemarivane i zlostavljane djece. Iako je
zlostavljanje djece tijekom povijesti bilo prisutno u
različitim razdobljima i kulturama, s različitim intenzitetima
i varijantama, a sve ih povezuje okrutnost i
prešućivanje, kad je problem javno obznanjen, izazvao
je zgražanje i zabrinutost zbog opsega i posljedica
za zdravlje, dobrobit i razvoj djece. Upravo
zbog toga se zlostavljanje često naziva “mračnim fenomenom
našeg doba”, a takve složene fenomene
nije jednostavno definirati.
Uz često zlostavljanje u obitelji od strane roditelja,
starije braće ili sestara i drugih članova obitelji, djeca
sve češće doživljavaju nasilje i od drugih figura
autoriteta – nastavnika, dadilja, trenera. Unatoč raširenom
strahu od toga da djecu zlostavljaju
nepoznate
osobe, istraživanja pokazuju da je većina djela
zlostavljanja počinjena od strane roditelja ili djetetu
poznatih, bliskih osoba u koje dijete ima povjerenja,
a koje bi prema njemu trebale imati odgovornost.
Od početnog naglašavanja i promatranja zlostavljanja
samo preko posljedica, fokusiranost praktičara
i znanstvenika pomaknula se prema namjerno štetnom
ponašanju, čak i onda kad posljedice nisu jasno
vidljive. Uz lako uočljive posljedice tjelesnog
zlostavljanja
(masnice, ogrebotine, prijelome i slično),
neke posljedice kao što su ozljede, primjerice, mozga
ili unutarnjih organa nisu odmah primjetne. Kad
je riječ o drugim oblicima zlostavljanja, emocionalnom
i spolnom, uz moguće
posljedice i za tjelesno
zdravlje, efekti zlostavljajućih postupaka snažnije se
odražavaju na psihičko i emocionalno zdravlje djece
i ostavljaju dugoročne, a teže uočljive posljedice.