Prošlo je gotovo dvadeset godina od prvog izdanja knjige
Savjetovanje usmjereno na osobu. U tom razdoblju, praksa
savjetovanja i psihoterapije jako se proširila, a primjetan je
i usporedan razvoj unutar zasebnog područja savjetovanja
usmjerenog na osobu. Godine 1988., osim tekstova Carla
Rogersa, bilo je jako malo literature koja bi mogla pomoći
nekome tko se želi osposobiti za savjetovatelja usmjerenog
na osobu, te je prvo izdanje ove knjige donijelo građu i
predmet pristupu koji je bio u opasnosti od zastarijevanja.
Treće izdanje ove knjige temelji se na dubokim promjenama
koje su se tijekom posljednja dva desetljeća dogodile
u svijetu usmjerenom na osobu. Pristup je sada dobro utemeljen
u Velikoj Britaniji i prihvaćaju ga tisuće praktičara.
Postoji nekoliko vrlo kvalitetnih tečajeva za osposobljavanje
i to na poznatim sveučilištima – najpoznatiji su oni na sveučilištima
Strathclyde i East Anglia – gdje su autori knjige
bili odgovorni za razvoj centara koji su stekli međunarodni
ugled. O pristupu usmjerenom na osobu puno se piše i
u stručnoj literaturi, a knjige nekih autora koji prihvaćaju
taj pristup puno se čitaju i jako cijene (npr. Merry, 1995.,
1999., Keys, 2003., Tolan, 2003., Wilkins, 2003., Sanders,
2006., Tudor i Worrall, 2006.).
Brzo širenje i učvršćivanje tog pristupa u Velikoj Britaniji i
u drugim dijelovima svijeta osiguralo je njegovu vitalnost.
Pojavile su se nove škole koje su ostale vjerne sržnim elementima
pristupa, ali koje su prigrlile i drukčije poglede
te otvorile nove terapijske mogućnosti. Autori ove knjige
smatraju ta dostignuća dobrodošlima, uz istodobno motrenje
mogućih odstupanja zbog odbacivanja ključnih elemenata
pristupa. Neumorni su i u trajnom proučavanju
teorijske osnove djelovanja usmjerenog na osobu kako bi
uvidjeli gdje je potrebno proširenje ili razrada. U tom je
smislu osobito aktivan bio Dave Mearns, a njegov rad na
konfiguracijama i ego-sintonom procesu pokazao se osobito
produktivnim i od velike kliničke važnosti.